Već deset godina grupa bivših vojnika iz sve tri vojske, okupljena u Udrugu “Pravipožar”, zajedno obilazi gradove u Bosni i Hercegovini i razgovara s mladima.

U dvorane u kojima održavaju dijaloške radionice ne donose skupu opremu, moćne prezentacije ili organiziraju velike događaje. Ti ljudi donose nešto mnogo vrjednije – hrabrost i snagu da razgovaraju o vlastitim iskustvima, traumama, ozljedama, gubicima, ratu i svim sukobima.

Dijalog između branitelja i mladih prilika je za slušanje, ali i postavljanje pitanja, a uvijek ima mnogo pitanja, posebno u sredinama u kojima nikada nisu razgovarali s veteranom s “druge”, “treće” strane.

Na ovim radionicama posebnu ulogu imaju Marijana Vujec, Mirela Bogdanović Đuraš, Mirna Dabić Davidović i Azra Ibrahimović. Kao voditelji pripremaju se, uvode grupu u dijalog, a zatim određuju dinamiku i usmjeravaju njezin tijek.

Dijalozi lišeni političke i ideološke konotacije

“Ratni veterani prošli su kroz strahote tijekom rata i postoji mogućnost da bi pitanje sudionika dijaloga moglo izazvati emocionalne reakcije koje bi mogle naštetiti braniteljima. Zbog toga voditelj preuzima pitanja i prilagođava ih branitelju, odnosno vraća ih na osobnu razinu”. Ti su dijalozi s pravom lišeni bilo kakvih političkih i ideoloških konotacija, a rasprave se vraćaju veteranskim iskustvima i konkretnim odgovorima.

Mirela Bogdanović Đuraš diplomirana je psihologinja, sistemska obiteljska savjetnica i dugogodišnja suradnica Udruge. Osim što vodi dijalog, ona se brine i o emocionalnom stanju branitelja prije, za vrijeme i nakon dijaloga.

“Prije dijaloga razgovaram s veteranima o onome što se dogodilo u njihovim životima proteklih dana, koji su tog dana možda i lošije raspoloženi. Uglavnom su ratni vojni invalidi i tijekom dijaloga mora se pratiti i paziti na njihovo zdravstveno stanje, fizičko i mentalno. Naglašavam im da su sve reakcije normalne, da ih nije sram pokazati svoje osjećaje i da ćemo zaustaviti ili prekinuti dijalog ako se ne osjećaju spremnima za nastavak. Nakon dijaloga prolazimo kroz sve što se dogodilo, iznosimo uočene ‘pogreške’, oni dobivaju prostor da kažu nešto što nisu dobili, a žele i trebaju reći, razgovaramo o tome kako idemo kući sa svojim osjećajima”, objašnjava Bogdanović Đuraš.

Udruga Pravipožar svjesna je da se mnogi veterani ne mogu suočiti sa vlastitom prošlošću i izaći iz nametnutih stereotipa. Zbog toga imaju posebne veze koje grade međusobno, ali i sa svakom mladom osobom koja uđe u ovaj krug povjerenja. I kad mladi vide kako ljudi koji su nekada bili na suprotnim stranama i gledali se kroz svoje poglede rade zajedno u životnoj misiji i nije im teško putovati tri ili četiri puta tjedno i širiti poruke mira i nenasilja, tada počinju preispitivati ​​svoje stavove.

Zaštita mentalnog zdravlja branitelja

Svaki veteran ima svoju tešku životnu priču, ali nije svaki od njih u stanju je ispričati. Stoga prolaze trening u kojem uče kako “proraditi” svoju traumu, razgovaraju o tome u vremenskom ograničenju i svladavaju druge komunikacijske vještine poput aktivnog slušanja, empatije, asertivnosti, ponašanja u sukobu i slično.

“Veterani na treningu uče o emocijama, stresu, traumi i suočavanju s traumom. Kroz pripovijedanje, veterani se suočavaju s prošlošću. Dijeleći vlastita iskustva u grupi s drugim veteranima, oni se na neki način suočavaju s traumama, a slušajući iskustva drugih branitelja i kako se drugi veterani nose s tim, postaju hrabriji i emocionalno jači. Veterani vježbaju dijalog tijekom treninga, ali također se stavljaju u ulogu mladih kako bi vidjeli kako to s druge strane izgleda. Kroz seminare se veterani različitih vojski međusobno bolje upoznaju, što je izuzetno važno za vođenje dijaloga”, ističe Vujec. Voditelji, kao ljudi kojima je stalo do mentalnog zdravlja veterana, ovaj segment smatraju najvećim izazovom.

“Njihovo je fizičko i mentalno stanje takvo da nikad ne znate s čime će doći na dijalog, hoće li biti loše volje zbog promjene vremena i boli ili zbog nekog podsjetnika na traumatični događaj (godišnjica smrti ratnog prijatelja, rođaka). Također ne znate kakva će im pitanja sudionici postaviti i hoće li se netko od njih više uznemiriti i onda pomislite kakvi će biti sljedećih dana jer im treba nekoliko dana da se opet stabiliziraju i vrate se svojim obitelji, radni zadaci”, kaže nam Bogdanović Đuraš.

Azra Ibrahimović već 15 godina radi na polju izgradnje mira i suočavanja s prošlošću. Njeno iskustvo pokazuje da nisu sve zajednice u BiH jednako dostupne i zainteresirane za razgovor o ovim temama.

“Mislim da je jedan od razloga što se pripadnici ‘suprotne, neprijateljske’ strane doživljavaju kao kriminalci jer su stvari koje su se dogodile u ratu generalizirane i koje su zaista bile zločin, ali koje nisu počinili svi pripadnici tog naroda ili vojska. Razlog bi mogao biti taj što većina građana nikada nije imala priliku uživo razgovarati s pripadnikom vojske koji je bio ‘suprotna strana’ u ratu i čuti iskustva takve osobe, doživjeti je kao čovjeka koji ima njegovi osjećaji, sjećanja i moguća teška iskustva poput ostalih. Ono što bi pomoglo u prevladavanju ovog mišljenja o braniteljima je upravo ono što Udruga Pravipožar čini kroz sastanke mladih i branitelja, zatim kroz filmove i videozapise gdje branitelji govore, veću zastupljenost ove teme u medijima i slično”, rekla je Ibrahimović.

Javni sektor nezainteresiran

Mirna Dabić Davidović od samih početaka surađuje s veteranima, a kao osoba s velikim iskustvom u radu s organizacijama mladih i na projektima izgradnje mira puno je puta pomogla u širenju ove ideje. Posebno je žalosno što nijedna javna ustanova u našoj zemlji nije zainteresirana za bavljenje tako važnim pitanjima.

“Veterani i mladi ljudi su na margini. Javni sektor ‘nema vremena’ niti ima dovoljno volje i motivacije za podršku radu s tim ciljnim skupinama. Njihov otpor takvim inicijativama vjerojatno ima političku pozadinu, jer neke još uvijek zanimaju ljudi koji ne govore o izgradnji mira, prevenciji nasilja i životu u odvojenim ‘čisto etničkim zajednicama'”, rekla je Mirna, naglasivši važnost aktivnosti Udruge u razumijevanju ratne traume i njene posljedice za pojedinca, obitelj i društvo, rušenje predrasuda o ratnim veteranima i mladima i sprečavanje nasilja među mladima.

Ti su dijalozi prilika za davanje vjerodostojnosti braniteljima i njihovom ratnom iskustvu u društvu, što im daje osjećaj vrijednosti, osjećaj da čine nešto dobro za buduće generacije, da grade mir, da ih netko još uvijek poštuje i želi slušati. Ti su dijalozi izuzetno važni za buduće usmjeravanje mladih koji iz ovih radionica izlaze s potpuno drugačijom slikom rata i ratnih događaja.

“Danas možemo govoriti o transgeneracijskom prenošenju traume na generacije koje nisu ni rođene tijekom rata, a sve zahvaljujući tome što se nitko nije bavio prvom generacijom traumatiziranih vojnika”, kaže Bogdanović Đuraš.

Pogledajmo širu sliku

O braniteljima se govori samo ako su ratni zločinci ili ako prosvjeduju zbog nekih svojih prava. Nitko ih ne pita ni za što drugo, ne daju im prostora da kažu nešto što nije ugodna tema za slušanje. Nije lako razgovarati ili čuti o ranama, smrtnim slučajevima, mučenjima, posljedicama s kojima žive i danas, međutim, ovoj temi potrebno je posvetiti veću pozornost javnosti – branitelji koji su sudionici, ali i žrtve ovog rata, slažu se naše sagovornice.

“Najlakše je reći da je rat gotov i da ne bismo trebali o tome razgovarati s mladima koji u to vrijeme nisu ni bili rođeni. To je vrlo pogrešno. Ni država ni državne institucije ne žele vidjeti širu sliku, a to je da KUVI dijalozi, između ostalog, okupljaju ljude različitih religija i nacija, uče mlade o štetnosti nasilnog ponašanja, daju mladima priliku da pitaju bilo što što ih zanima, a što nemaju priliku nigdje drugo – da čuju odgovore od tri različita ratna veterana”, ističe Vujec.

“Nažalost, naše društvo branitelja koji je spreman razgovarati o ratnom iskustvu smatra ratnim zločincem. Dio našeg društva priču o ratnim iskustvima vidi kao hvalisanje. Međutim, društvo ne razmišlja koliko je teško i emocionalno iscrpljujuće govoriti o ratu, ratnim traumama, ranama… Veterani to čine kako bi na temelju osobnih iskustava pokazali besmislenost rata i svih ostalih oblika nasilnog ponašanja. Tijekom rata u Bosni i Hercegovini veterani sve tri vojske bili su prisiljeni uzeti pušku, ali to ne znači da su automatski zločinci”, nastavlja.

Mirela, Mirna, Azra i Marijana nadaju se da će društvo pokazati interes za rad takvih udruga, da će više ljudi pohađati njihove radionice i steći drugačiju predodžbu o tome što rade.

“KUVI dijalog nije samo priča o ratu, on je puno više. KUVI dijalog je korist za branitelje koji se na taj način bore s ratnim traumama, korist je za mlade ljude da kroz strahote koje su ratni veterani doživjeli shvate što su doživjeli članovi njihovih obitelji, koja je besmislenost rata i da mladi svoje dojmove o dijalogu prenose na svoje vršnjake. I na kraju, korist je i upozorenje za cijelo društvo da se ratne strahote više nikome ne ponove”, poruka je facilitatorki Udruge “Pravipožar”.

Projekt se realizuje zahvaljujući potpori programa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI), koji provodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), uz financijsku potporu Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).