Ratna trauma i posljedice koje ostavlja na pojedinca i društvo i danas su bolna tema za mnoge. Ipak, otvoreni dijalog jedan je od vrlo učinkovitih načina za doprinos psihološkoj stabilizaciji ljudi s ratnim iskustvom.
To je također način da se demistificira njihova uloga u ratu i potakne društvo u cjelini, a posebno mladi ljudi, na kritičko razmišljanje i razbijanje predrasuda.
Centar za ratne traume iz Novog Sada oslanjao se na ove principe pri dizajniranju programa Konstruktivna upotreba veteranskog iskustva (KUVI), koji Real Fire Association već godinama provodi u BiH.
“Misija Centra je izgradnja održivog mira na zapadnom Balkanu. U početku nam je bilo nezamislivo da će vojnici iz tri različite vojske moći sjediti zajedno i razgovarati, ali budućnost je samo jedna, treba da se ogleda u zajedništvu jer smo prije svega svi samo obični ljudi”, kaže izvršna direktorica Centra Branislava Stević.
U proteklih 20 godina, koliko je novosadski Centar za ratne traume okupio psihologe, psihijatre, socijalne radnike, ljude s ratnim iskustvom, aktiviste i dobrovoljce, oko 10.000 ljudi ih je kontaktiralo i dobilo psihološku pomoć u vidu psihoterapijskog savjetovanja.
Branislava je u Centru od 2005. godine, a kao psiholog i psihoterapeut ima veliko iskustvo u radu s ratnim traumama.
“Konstruktivna uporaba braniteljskog iskustva osmišljena je zbog ideje da branitelji svoja iskustva mogu predstaviti vrlo konstruktivno kako bi se smanjila mogućnost nekih budućih sukoba. Danas se Centar uglavnom bavi edukacijom za rad s traumama i PTSP-om. na mogućnost da se što veći broj mladih psihologa educira u području ratnih trauma, ali i da oni mogu primijeniti to specifično znanje”, objašnjava Stević.
Ovaj je program učinkovit način za poticanje okoliša da radi na rješavanju posljedica ratnih trauma, jer iako bolna prošlost još uvijek opterećuje odnose među narodima, obični ljudi u svim područjima života komuniciraju, posluju i povezuju se. Mladi ne znaju puno o braniteljima, iako gotovo svaka mlada osoba ima nekoga u obitelji koji je sudionik rata.
“O takvim se iskustvima u obitelji ne govori. Mladi su uglavnom puni raznih predrasuda koje nakon dijaloga puno gube”, dodala je.
Ratni veterani iz sve tri vojske koje su se ratovale u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine svojim doprinosom kroz 90 dijaloga s mladima, zahvaljujući Udruzi prave vatre, teže izgradnji bolje budućnosti kako mlade generacije nikada ne bi pomislile na rat ili bilo koji sukob se rješava nasiljem. Sudionici su zainteresirani mladi iz raznih organizacija, nevladinih organizacija, škola …, a projekt se provodi uz potporu Inicijative za otpornost Bosne i Hercegovine (BHRI), koju provodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), uz financijsku potporu američka agencija za međunarodni razvoj (USAID).
“Osnivača udruge, gospodina Spasoja Kulagu, upoznala sam 2008. godine i zaista cijenim njegov rad, a posebno njegovu predanost pomirenju. Često govorim o tome koliko je napredovao u nekim područjima da već sada, to slobodno mogu reći, o nekim stvarima iz oblasti traume zna više od mnogih diplomiranih psihologa”, istaknula je naša sugovornica.
Za mnoge branitelje sudjelovanje u dijalozima i radionicama ima terapeutski učinak jer tada shvate da mogu pridonijeti promjenama na bolje i pronaći svoju svrhu.
“Mnogi ljudi koji su bili sudionici rata ne žele se suočiti s bolnim temama koje su daleko iza njih. Mnogi branitelji zapravo nisu spremni govoriti i vjerojatno nikada neće, a mi moramo poštivati takve odluke. Zbog toga često veterani kad im se spomene taj koncept i ne vjeruju da mogu nečemu pridonijeti jer se u narodu razvilo strašno nepovjerenje”, svjesna je Stević.
Ističe da točna evidencija ratnih veterana koji pate od PTSP-a ni danas ne postoji nigdje i da ta pojava nije prepoznata u mnogim područjima.
“Osim toga, vrlo često se osoba skriva iza poremećaja, a nažalost imamo situaciju da se postavljaju zamjenske dijagnoze jer dijagnoza PTSP-a obvezuje državu da se brine o osobi koja pati”, ističe ona.
Teška ekonomska situacija dodatno pogoršava njihovo stanje, a rijetki se odluče potražiti liječenje i žive s traumama do kraja života.
“Iskustva sudionika našeg programa pokazuju da je mnogima od njih bilo lakše u ratu nego nakon njega. U ratu su imali protivnika, mislili su da se zapravo bore za bolje i pravednije društvo. Svi smo svjedoci jednog društvenog posrnuća nakon rata, bez obzira u kojem dijelu regije živimo. A čovjek može ići daleko, započeti život iznova, ali nikada ne može stvarno pobjeći od sebe. To je suština. Naš je cilj pomoći ljudima gdje god se nalazili i što god radili kako bi se osjećali dobro i bili u miru sami sa sobom”, kaže ravnateljica Centra za ratne traume, čiji su programi i predavanja psihologa zanimljivi mnogim organizacijama i institucijama.